Košarkaška reprezentacija Bosne i Hercegovine jedanaesti put igrat će na smotri najboljih evropskih selekcija starog kontinenta. Plasaman na Eurobasket čini se dugo nije bio teži, te je u jednom trenutku bio više nego upitan. Ipak, sada već epska utakmica u Skederiji sa Hrvatskom i pobjeda sa više od 13 razlike dovela nas je na vrata završnog turnira, a pobjeda protiv Kipra u Tuzli samo je potvrdila taj plasman. Činilo se tada da ćemo upravo na krilima te euforije na ovom Eurobasketu napokon maksimizirati svoj talent i kavalitet, te sa svim raspoloživim snagama konačno doći do jednog rezultatskog iskoraka.
Najteži put do Eurobasketa bio je onaj prvi. Neizvjestan u svakom pogledu kada se reprezentacija izvukla iz grada pod opsadom da bi igrala kvalifikacije, a onda i Evropsko prvenstvo u Njemačkoj, gdje smo ostvarili do dan danas naš najbolji plasman a to je 8. mjesto
Ovo je deseti pokušaj da reprezntacija Bosne i Hercegovine na Evropskom prvenstvu prođe grupu. Imali smo i bolje i lošije generacije od one iz 93., mijenjali su se sistemi takmičenja, pravila i broj učesnika, ali bez obzira na sve izlazak iz grupe našoj selekciji postao je nemoguća misija. Istina, imali smo turnira gdje smo bili jako blizu, gdje smo uradili sve ono što smo trebali prema prognozama uoči turnira, ali onda bi po pravilu se ispriječio koš količnik ili nam se rezultati drugih utakmica nisu poklopili. Tako smo recimo na Eurobasketu u Sloveniji 2013 u grupi sa 6 reprezentacija imali 3 pobjede, ali smo kao 4. u grupi ispali zbog koš razlike, s obzirom da smo Litvaniju u zadnjem kolu pobjedili sa 8 umjeto potrebnih 11 razlike!
FIBA je nedugo zatim promjenila pravila pa iz grupe direktno u nikaut fazu prolaze 4 ekipe, ali ni to nije pomoglo. Prošli Eurobasket žrijeb nas je odveo u najjaču grupu, ali su predikcije bile da sa dvije pobjede možemo do top 16. Savladali smo Mađarski i tada aktuelne prvake Evrope Sloveniju ali nam su rezultati u drugim utakmicama doveli nas ponovo do koš količnika koji nije bio na našoj strani.
Nakon što smo u prepunoj Skenderiji 24.11. prošle godine dostigli minus 13 protiv Hrvatske iz prvog meča, te nakon što smo potvrdili plasman na još jednu završnicu, činilo se da će ova ekipa naplatiti sve pehove iz prošlosti. Reprezentacija koja je dosta toga napravila na zajedništvu, energiji i odličnoj hemiji iz koje je proizašla timska igra kao zaštitni znak ove ekipe. Adis Bećiragić je sebe i svoj način rada u velikoj mjeri prilagodio grupi koju ima, ali unio i neki svoj pečat što se pokazalo kao dobitna kombinacija.
Međutim izgleda da je sudbina našeg košarkaškog nacionalnog tima da uoči svakog velikog turnira budemo suočeni sa problemima. Na samom okupljanju selelktor i čelnici saveza javnost su informisali da FIBA nije skinula zvijezdicu Luki Garzi, te je ovaj krilni centar Minnessota Timberwolvsa mogao da igra samo kao naturalizovani igrač. Ipak s obzirom da smo na visokim pozicijama prilično popunjeni, a da smo na poziciji organizatora igre deficitarni, selektor je odlučio da sa ekipom ide Xavier Casteneda, novi igrač Unicaje iz Malage koji se povrijedio u posljednjem susteru kvalifikacija u duelu sa Francuskom i od tada nije odigrao niti jednu utakmicu. Nihad Đedović i Emir Sulejmanović svako iz svojih razloga već duže vremena nisu dio reprezentacije, a mladi Amsal Delalić i Harun Zrno su bili primorani otkazati i širi spisak zobg obaveza prema svojim koledž ekipama.
Nakon što se činilo da na Kipar idemo možda ne u najjačem mogućem, ali ipak solidnom sastavu reprezentaciju i njene navijače zadesila su dva šoka. Faktički isti dan potvrđeni su otkazi Castenede i Muse. Prvi jer jednostavno nije dovoljno spreman nakon povrede i selektor je odlučio pozvati Jhona Robersona koji je bio naš startni playmaker prošli Eurobasket, a Džanan Musa nakon hitne operacije trbušnog zida uz svu želju nije dobio odobrenje medicinskog tima da se priključi reprezantaciji.
Nažalost, otkazi, a naročito posljednja dva u velikoj mjeri su limitirali naše šanse, ali i ambicije. Ionako deficitarna vanjaska linija dodatno je oslabljena . Grupa u kojoj su pored domaćina Kipra, još Grčka, Španija, Italija i Gruzija nije nimalo lagana. Ali ako smo na nešto navikli, to je da nas žrijeb nijad nije mazio.
Igramo u grupi sa tri reprezntacije koje kombinovano imaju 8 titula prvaka Evrope i 29 medalja samo sa Evropskih prvenstava. Tu je još nezgodna i fizički izuzetno moćna Gruzija, te domaćin, ali relano potpuni autsajder Kipar sa kojim otvaramo turnir u četvrtak 28.8.
Šanse za prolazak grupe jesu smanjene ali postoje. Jednostavno ova reprezentacija Bosne i Hercegovine ima već neko vrijeme usađen mentalitet ratnika, ekipe koja se ne predaje i koja uprkos limitima izvlači iz sebe maksimum. A to je prvi preduslov za ozbiljan rezultat. Gledano taktički fizički i atletski smo dovolnjo i jaki i visoki. Imamo visinski jako dobro izbalansiranu ekipu, gdje dosta igrača može da preuzima što nam omogućava da igramo dosta agresivnu odbranu. Reket i kontrola skoka sa Nurkićem, Kamenjašem, Halilovićem, Lazićem ne bi trebali biti problem. Sa druge strane nedostaje šuta i generalno smo napadčki limitirani. Jednostavno falit će Musa i njegovih petnaestak poena po meču koje svakome može isporučiti. Falit će i Casteneda, jer se radi o odličnom organizatoru igre koji primarno razigrava tim, pa tek onda uzima šut ili prodor. Roberson jeste donekle zamjena, pogotvo u šutu, ali Jhon je još jedan u nizu igrača koji nisu u formi, koji je sa ekipom svega deset dana, nema utakmica, i zbog godina (37) i fizičkog stanja Bećiragić će mu svakako dozirati minutažu.
Prvo ime ove reprezentacije je svakako Jusuf Nurkić. Možda kao nikada ranije morat ponijeti najveći teret na obje strane parketa. Nema iza pretjerano uspiješnu sezonu, ali baš to mu može biti doatni motiv i okidač da ovaj Eurobasket odigra najbolje moguće. Jasnoda će se dosta lopti na njega spuštati i da će morati da se čuva ličnih grešaka jer će ga većina ekipa napadati igrom dva na dva. Pored njega pod košem bi značajne minute trebao imati Kenan Kamenjaš novi centar Dubaija koji ima iza sebe odličnu sezonu u Budućnosti, te tek opravljeni kapiten Miralem Halilović. Amar Alibegović i Aleksandar lazić su čini se dva igrača koji su u najboljoj formi došli na turnir. Od njih dvojice će puni zavisiti naša igra u napadu, jer ukoliko budu šuterski raspoloženi, onda možemo imati i širinu na visokom postu što će olkšati pozicinoranje i distribuciju lopti prema Nurkiću i Kamenjašu
Osim Robersona čija je forma upitna, odgovornost na vanjskim pozicijama moraju preuzeti Atić i Gegić. Pogotovo Atić koji kao sekundarni kreator može biti vrlo opasan i ako se stvari pslože u nedostatku Muse ovo može biti njegov trunir, jer talent i košarkaški IQ za takvo nešto ima. Svakao da će Vrabac svoje minute skupo prodati svakome protivnku kojeg bude čuvao, a treba očekivati i Arslanagića i Penavu rotaciji.
Odbrana ne bi trebala biti problem, kao ni skok, s timda ćemo morati puno bolje trčat, posebno nazad, u donosu na pripremni period. Problem će biti ako niko ne bude u stanju da pogodi šut iz vana i ako zašteka orgsanizacija igre. To i jesu najveći strahovi za Adisa Bećiragića, jer je izbor mali, a alternativa još manje
Protivnici u grupi su jaki ali i specifični na svoj način. Ipak uprkos velikoj tradiciji, niko od nominalno prve tri reprezentacije po reputaciji nije nepobjediv.
Španija je možda nikad slabija i neiskusnija sa rosterom, ali čini se i taktički nam najmanje odgovara. Na klupi imaju velikog Sergija Scariolla koji je zapravo ključna figura ovog tima. Reprezentacija koja je u procesu smjene generacija, bez nekog lidera sa dosta dobrih ali ne i vrunskih klupskih igrača. Treba očekivati puno presinga, zone i defanzivnih varijacija u odbrani, koje ekipa bez šuta teško može kazniti. U napadu imaju problem na vanjskim pozicijama gdje nema ekstremno kvalitetnih igrača, što otvara dva problema. Prvi je niska produkcija sa vanjskih pozicija, a drugi je što su njihovi najbolji igrači visoki Aladama i braća Hernangomez, koji žive od kreacije bekova.
Koliko je Španija ekipa Sergia Scariolla, toliko je i Grčka tim Ginnaisa Antetokounpa. Čovjek oko kojeg se manje-više sve vrti i ključ te utakmice je da nas ostatak tima ne dobije, jer on sam ne može. Giannisu su potrebni šuteri kojih Grčka nema u izobilju. Dorsey, Toliopulos, Mitoglu jesu dobri šuteri, ali se na njima može uzeti konepcijski rizik, u pomaganjima sa Giannisa koja su nemonivna pogotovo kada se spusti u niski post. Svakao tu je i Sloukas, ali sa 35 godina na leđima i minutažom koja će biti dozirana. Nekako se stiče dojam da Giannis nije okružen dovoljno dobrim bekovima i da mu generalno ova selekcija Grčke nije profil ekipe kakva njemu odgovara
Italija je možda i prvi favorit grupe s obzirom da su najbolje izbalansirani, a napokon imaju generaciju igrača koja ima jednog lidera i klasnog igrača, a ne tri ili četiri kada se činilo da svakom od njih treba po jedna lopta. To je Simone Fontecchio iz Detroita koji je zadužen za produkciju u poena u italijanskoj reprezentaciji. Ima tu još dosta dobrih imena poput Mellija, iskusnog Gallinarija, tu su mladi Procida i Spagniollo, te atlete Akele, Diouf, Sarr. Bez obzira na kvalitet, čini se da bi naš tim tu mogao imati najviše šansi za drugu pobjedu. Pogotovo ako uspojemo da iskontrolišemo njihovu tranziciju i šut za tri poena. Treba očekivati dosta „pick and rolla“ jer Italija ima dosta pokretljivu centarsku liniju i centre koji imaju i domet u šutu za tri poena. Dosta dobro trče, i njihova igra je prilično sadržajna. Lopta dosta dobro cirkuliše, nerijetko sa rasporedom 1-2-2 u napadu (tzv rogovi) gdje mogu da gađaju i dubinu prema košu, ali i da traže širinu sa visokim igračima. Vrlo nezgodni i opasni, ali i često skloni oscilacijama
Gruzija je možda kvalitetom ali i po koncepcijski nama najbliža. Fizički možda i jači od nas. Izuzetno snažni u reketu, igraju na granici faula, čvrsto i agreisvn. U napadu opet će najveći dio produkcije poena ići iz reketa, kroz unutrašnju igru. Kamar Baldwin je naturalizovani bek Baskonije koji je zapravo igrač sa najviše poena u rukama na vanjskim pozicijama. Osim njega tu je još iskusni Duda Sandaze i to je otrplike to. Aleksandar Džikić će da rotira osam do devet igrača masksimalno.
Utakmica sa Gruzijom vrlo lahko u posljednjem kolu moe biti odlučujuća za našu selelciju, bez obzira šta uradimo u ove tri prethodne uz pretpostavku da ćemo Kipar na otvaranju dobiti. S toga je jako bitno da se sačuva energija koliko je to moguće.
Kada se sve uzme u obzir koliko god bili optimisti puno će nedostajati Džanan Musa. Jednostavno to nije ista ekipa sa njim i bez njega. Ne samo poenterski, već samo njegovo prisustvo puno zanači ovom timu. To je igrač koji preuzima odgovrnost, traži loptu kada se odlučuje i njegova luđačka energija i želja za pobjedom su itekako bitni. Naravno Casteneda je bolja opcija od Robersona, ali sa tim izostankom se može nekako nositi. Također ovoj ekipi bi dobro došao Emir Sulejmanović, kao trenutno naš jedini visoki igrač koji ima domet u šutu za tri poena
Kakav god scenarij bio na kraju turnira, ostat će upitnici šta bi bilo da su svi tu? I to je i najveći problem ove reprezentacije. Što su svi svjesni da nismo kompletni i da ovo nije naša najbolja ekipa.
Sa Musom i Castenedom četvrtfinale bi bilo relana opcija, sa svima koji bi mogli igrati, a nisu tu snove o medalji nam niko ne bi mogao oduzeti.
