Kolumna
Piše: Irfan Tabaković
Rukometna reprezentacija Bosne i Hercegovine završila je svoj treći nastup na Evropskom prvenstvu. Epilog je isti kao i na prethodna dva nastupa. Tri utakmice i tri poraza.
Ako se za prva dva nastupa na smotri najboljih ekipa starog kontinenta razlog za tri poraza može tražiti u nedostatku iskustva i činjenici da smo uoči izvlačenja bili u zadnjem šeširu, te jakim protivnicima, na ovogodišnjem Evropskom prvenstvu teško je naći opravdanje za tri poraza i igru koja je bila nedostojna Evropskog prvenstva
Očekivanja rukometne, ali i čitave sportske javnosti su bila daleko veća. Pogotovo nakon što mo uoči samog izvlačenjaa bili prvi put u trećem šeširu, a na samom izvlačenju dobili grupu koja na izgled nije izgledala tako da ćemo doživiti blamažu i na terenu izgledati kao da smo zalutali u rukometni svijet
Porazi od Švedske sa devet i Nizozemske sa šesnaest golova razlike, te poraz od debitanta i objektivno govoreći rukometnih anonimousa iz Gruzije uprkos realnim limitima u kvalieti i nedostatku širine u rosteru, zahtjevaju duboku analizu
Ipak, stvari kada je u pitanju sport u našoj zemlji, treba uvijek postaviti u kontekst očekivanja sportske javnosti sa jedne strane i realnog stanja i kvaliete koje imamo sa druge strane.
Malo gdje je taj disbalans vidljiv kao kod nas
Rukometnu tradiciju imamo, kao i talenat,ali čini se kako vrijeme ide da su to jedine dvije pretpostavke na kojima baziramo naša očekivanja i ambicije.
Rukomet je kao i svi loptaški sportovi, manje ili više napredovao u svakom smislu. Od načina igre i treniranja, dobne granice, organizacije pa i novca kojeg sve više i u ovom sportu.
Naša reprezntacija od nezavisnosti pa do danas nikada nije bila nepoznanica na rukometnoj mapi Evrope. Naprotiv, bili smo prisutni i kroz reprezentativni kao i klupski rukomet, dali dosta kvalitetnih igrača, igrali baraže, bili u više navrata na korak do velikog takmičenja,ali uvijek ostajali bez tog “završnog udarca” Sve do 2014 i baraža sa Islandom kada smo u dvije utakmice predvođeni selektorom Draganom Markovićem uspijeli izboriti Svijetsko prvenstvo u Kataru.
Na SP-u nismo bili samo protagonisti. Naprotiv u pet utakmica niko nas nije nadigrao, a uz poštenije suđenje i manje respekta prema protivnicima vjerovatno bismo igrali i drugi krug
Upravo to SP trebalo je iskoristiti kao odskočnu dasku za budućnost i početak stvaranja široke baze igrača, te veća ulaganja koja bi donijela kontinuitet igranja velikih takmičenja.
Međutim desilo se upravo suprotno. Umjesto kontinuiteta i sistemskih riješenja sa vizijom, dobili smo ekspermentisanje sa selektorima, lutanje u vođenju saveza bez jasne vizije i cilja
Sve se svelo na improvizaciju, od jednog do drugog okupljanja, dok se generacija igrača koja nas je odvela na SP, iz godine u godinu postepeno počela osipati, iako su svi oni mogli igrati još par godina.
Sve to dovelo je do toga da je fluktuacija igrača u reprezentaciji bila sve veća, što se odrazilo na rezultate. Pet godina nakon Katara ponovo smo zaigrali na jednom velikom takmičenju. Bilo je to Evropsko prvenstvo koje su zajedniči organizovali Švedska, Norveška i Austrija.
Nakon prvog, došao je i drugi nastup na EP-u 2022. u Mađarskoj i Slovačkoj.
Treba naglasiti da je put na navedena takmičenja olakašan činjenicom da je EHF proširio EP sa 16 na 24 reprezentacije. Ipak kao i na posljednjem prvenstvu ni na dva prethodna naša reprezentacija nije upisala niti jednu pobjedu
Nakon Dragana Markovića, reprezntaciju su vodili Bilal Šuman, Ivica Obrvan, te Irfan Smajilagić koji je aktuelni selektor.I dok su se selektri mijenjali, kao i spiskovi igrača, ,zajedničko za sve njih jeste da je igra naše reprezentacije bila i ostala, spora, zasnovana na bekovima, bez kontre, bez tranzicije, sa jako lošim i konfuznim riješenjima sa igračem više.
Ono što nam je donekle omogućavalo da budemo u situaciji da se borimo za velika takmičenja, jeste čvrsta odbrana, te kvalitet golmana prije svega Benjamina Burića, ali i činjenica da smo za takvu igru imali lidera u fazi napada Nikolu Prcea koji čitavu deceniju nosio igru našeg tima uz Marka Panića.
Još jedna stvar koja je karakterisala sve selektore, pa i Smajilagića, jeste ne baš bajkovita atmosfera u ekipi, sukobi selektora sa pojedinim igračima, te očigledno nepostojanje ozbiljnog autoriteta na klupi, što se često manifestovalo nedisciplinom i rezultatskim debaklima u nekim utakmicama.
Od Katara i Svijetskog prvenstva prošlo je devet godina. I dok su se trendovi u rukometu radikalno promjenili, dok su svi otišli tri koraka naprijed, mi smo ostali u mjestu. Za devet godina nismo stvorili niti jednog ozbilnog igrača svijetske klase. Živimo od improvizacije, hraneći sportsku javnost euforijom i nerealnim ambicijama.
Za to vrijeme, reprezentacije poput Nizozemske, Švicarske, Austrije, Portugala, prošle su daleko ispred nas, a ne tako davno bile su to selekcije koje smo redovno dobijali čak i u gostima, dok smo borbe na jednu loptu u baražima vodili sa Njemcima i Mađarima
Upravo gore navedene selekcije, primjer su sistemskog ulaganja u rukomet i rad sa omladinskim kategorijama. Kada pogledate bilo koju od ovih reprezentacija i analizirate individualne karijere njihovih igrača, teško da će te naći da neki od igrača nije prošao bar juniorsku i mladu reprezentaciju, prije ulaska u A tim.
Također ono što je praksa gotovo većine saveza jeste da selektor A reprezentacije održava redovne sastanke sa selektorima mlađih selekcija, da sve te mlađe selekcije igraju iste sisteme u oba prvaca, da slično treniraju, tako da kada mladi igrač uđe u A tim zna šta treba da radi i nema problem sa prilagođavanjem
Kod nas se sve svodi na okupljanja koja uglavnom služe da se nekim igračima digne cijena, bez jasnog cilja, i kontinuiteta u radu. U prilog tome govori i činjenica da uopšte nemamo mladu (u 20) reprezentaciju koja je zapravo ključna stepenica na putu do A tima
Druga važna stvar jeste i domaće prvenstvo, te generalno ulaganje u klubove
Ako pogledamo uslove u ligama u poput portugalske, češke, rumnske, švicarske, austrijske,onda ćemo vidjeti da je to neuporedivo sa na onim što imamo u BiH, dok klubovi iz tih zemalja igraju sve značajniju ulogu u evropskim takmičenjima.
Naši klubovi tavore i nekako preživljavaju, uz poneki uspijeh na evropskoj sceni, i to uglavnom u okviru Europa kupa najnižeg stepena takmičenja unutar EHF-a
Već godinama nemamo ekipu u Ligi prvaka, a domaće prvenstvo jeste zanimljivo, ali nedovljno kvalitetno da bi stvaralo igrače koji direktno iz naše lige mogu ulaziti u reprezentaciju. Podsjetimo da ih je na posljednjem prvenstvu na spisku selektora Smajilagića bilo ih je sedam.
Nekih igrača poput Perića, Vranješa, Tarabochie, Vegara, Malinovića prerano smo se odrekli, šta god bili njihovi zvanični razlozi neigranja za nacionalni tim.
Ono što dodatno otežava stvaranje nešto šire baze igrača jeste činjenica da većina talentovanih igrača koji dolaze iz manjeg bh entiteta čekaju poziv selekcije Srbije, dok RK Izviđač kao naš godinama najorganizovaniji rukometni klub uglavnom stvara igrače za reprezntaciju Hrvatske. To su činjenice koje se često iz nekog razloga prešućuju, a jasno je da se slična politika i strategija vodi i kroz strukture Rukometnog saveza BiH.
Odgovornost i to možda najveća je i na Rukomenom savezu BiH. U nedostatku sistemske bridge za sport u našoj zemlji, kao i većina drugih državnih saveza i RSBiH prepušten je sam sebi te entuzijazmu pojedinaca i pomoći nižih nivoa vlasti.
U takvoj situaciji i ambijentu, teško je praviti veće iskorake, ali odgovornost postoji i to posebno u onom dijelu koji se odnosi na struku i rad sa omladinskim selekcijama koji je godinama potpuno zapušten.
Posljednje Evropsko prvenstvo samo je kulminacija svega gore navedenog. Na isto smo otišli zahvaljujući pobjedi protiv Slovenije u Cazinu koja je došla bez ambicija i čitavog prvog tima. Istina nakon toga smo imali i bljesak u Podgorici u posljednjem klolu kada smo pobjedili selekciju koja nas je u prvoj utakmici u Sarajevu razbila sa 11 golova razlike
Nakon toga uvezali smo sedam poraza od kojih jedino onaj protiv Gruzije nije bio uvjerljiv
Odgovornost za igru i selekciju tima snosi selektor Irfan Smajilagić. Njegov odlazak neće puno promijeniti, kao ni ostanak. Puno važnije je da ljudi koji vode savez uvide prave probleme, podvuku liniju kako bi se moglo od nekud krenuti ka cilju kojeg opet oni moraju odrediti. Realno i objektivno uzimajući u obzir sve okolnosti
Za ozbiljan rezultatski iskorak potrebno je vrijeme i strpljenje. Potrebno je da se polahko i odgovornost u igri reprezntacije rasporedi na više igrača, te da se ne odričemo bilo koga ko još može pomoći na bilo koji način.
Mnogi će reći da je u situaciji kada je rukomet u ekspanziji u mnogim zemljama i sam odlazak na EP uspijeh. I jeste, bez ikakve sumnje i umanjivanja tog rezultata, ali kontinuitet odlazaka na velika takmičenja, trebao bi po nepisanom pravilu donijeti i neke nove iskorake, za početak makar pobjedu protiv Gruzije
Naše glavne igrače stižu godine, ali još gore stiže ih i umor od stalnih neuspijeha. Terzić ima 40 godina, njegovim odlaskom, te odlaskom Panića i braće Burić, u budućnosti ukoliko se ne okrenemo ciljanom stvaranju igrača i na isti način njihovom uvođenju u reprezntaciju odlazak na neko novo Evropsko prvenstvo postat će zaista naš krajnji domet.
