Pet kola prije kraja u Serije A Italija je dobila novog prvaka. Dvadeseti “Scudetto” stigao je u vitrine milanskog Intera
Narazzurri su titulu prvaka ovjerili pobjedom nad najljućim gradskim rivalom AC Milanom, kojeg su peti put uzastopno pobjedili, ovog puta kao nominalni gosti sa 1-2 golovima Acerbija iThurama.
Iza Intera je sezona za pamćenje u Seriji A. Dominacija tokom čitavogdijela
sezone i impresivan učinak od 79 postignutih i 18 primljenih golova. Inter u 2024 godini u
Seriji A nema poraza, a posljednji put na Apeninskom poluostvru izgubili su 20.12.2023 ,
kada su u Kupu Italije izgubili od Bologne nakon produžetaka.
Arhitekta Interovih rezultata i ključni čovjek koji je doveo 20 Scudetto na Giuseppe Meazzu
je Simone Inzaghi. Četrdesetosmogodišnji stručnjak rođen u Piacenzi svoju igračku karijeru
proveo je u sjeni svog starijeg i mnogo poznatijeg brata Filippa Inzaghija. I dok je legendarni
„Pippo“ kao igrač uvijek znao da bude tamo gdje treba, mlađi Simone je bio osuđen na stalno dokazivanje i kao igrač i kao trener. Tako je stariji Inzaghi kao neafirmisani trener 2015 u ruke dobio klub u kojem je ostavio najdublji trag kada je igrača karijera u pitanju, U pitanju je AC Milan sa kojim se Inzaghi nije proslavio na klupi. No, ipak, ovo je priča u mlađem bratu iz porodice Inzaghi. Čovjeku koji je napokon dokazao svoju klasu i trenerski kvalitet. Bilo je to vidljivo i ranijih sezona, pogotovo prošle sezone kada je Inter sa Inzaghijem stigao do finala Lige prvaka, gdje je pružio više nego sjajan otpor Guardiolionom Manchester Cityu
Simone je počeo u Laziu. Klubu koji mu je i kao igraču i kao treneru vjerovao više od drugih i
pružio šansu. Jednaest godina provedenih na Olimpicu vodeći ljudi Lazija nisu zaboravili i
2015 godine imenovali su upravo Inzaghija za glavnog trenera. U sedam sezona koliko ih je
Inzaghi vodio nebesko plavi sa Olimpica bili su u gorn jem dijelu tabele i konstantnoj borbi za
mjesta koja vode u Evropu. Lazio je u veći sezona bio plasiran između 5 i 7 mjesta, a 2019
godine Inzaghi dolazi do prvog trofeja osvojivši Kup Italije sa timom iz Rima. Godinu dana
kasnije Lazio je kao četvrtoplasirani tim Serije A izborio i nastup u Ligi prvaka.
Lazio u tih sedam sezona nije mnogo trošio, te je Inzaghi iz limitiranih timova izvačio maksimum, uz jasan sistem igre i automatizme koji su bili vidljivi u svakoj sezoni. Sedam sezona na klupi Lazija i ono što je gradio u Rimu bili su očito dvoljna preporuka za čelnike Intera da Inzaghiju ponude četverogodišnji ugovor 2021 godine. Mnogi su u Italiji smatrali da se radi o prevelikom zalogaju za trenera koji je to tada imao samo jedan trofej. Dodatno otežavajuća okolnost za Inzaghija bila je i činjenica da je na klupi „Nerazzurra“ naslijedio Antonia Contea koji je sezonu završio kao prvak, te i Inzaghiju ostavio tim od kojeg se očekivalo najmanje da odbrani naslov prvaka
U prvoj sezoni Interu je titula izmakla za dva boda, iako su prvi dio sezone djelovali prilično
uvjerljivo. Ono što je posebno zabolilo navijače Intera jeste da im je titulu uzeo gradski rival
AC Milan. Ipak donekle gorak okus sapran je osvajanjem Kupa u finalu protiv još jednog
velikog rivala Juventusa. Tim Simone Inzaghija slavio je na Olimpicu sa 4-2
U narednoj sezoni Inter nije imao puno šansi protiv te sezone neprikosnovenog Napolija, ali i
Juventusa koji je završio ispred na drugom mjestu, pa se Inter morao zadovoljiti trećom
pozicijom. Ipak ni ta sezona ne može se u potpunosti okarakterisati kao neuspiješna, budući
da je ponovo osvojen Kup, a tim je pomalo iznenađujuće stigao do finala Lige prvaka u
kojem su još prije početka bili otpisani, s obzirom da je na drugoj strani bila mašinerija Pepa
Guradiole Manchster City. Ipak i to finale poazalo je taktičku zrelost i trenersko znanje koje
Inzaghi posjeduje. Finale su igubili golom Rodrija, a Inter je propustio nekoliko izglednih
prilika za minimum neriješen rezultat. Ono što je ostavilo najjači utisak na toj utakmici jeste
sama postavka igre i neutralizacija Citya koji niti u jednom trrenutku meča nije izgledao
dominantno i onako kako je izgledao do tog finala.
Uprkos što je osvojio dva kupa, te igrao finale Lige prvaka, Inzaghija je od dolaska u Inter bio
glas gubitnika, precijenjenog trenera koji nije dorastao velikim utakmicama. Simone je
vjerovao u svoj rad i svoje metode. Nije odustajao od formacije i svog sistema igre.
Radio je u miru, strpljivo i predano, te uspijevao ono što je za trenerski poziv najteže. Priznavao je sebi greške, nike oh ignorisao, niti tražio alibije, već ih prihvatao i učio na njima. Sve to, na naplatu došlo ove sezone kada se tim iz Milana prošetao Serijom A.
Na putu prema tituli Inter je u direktnim duelima srušio sve potencijalne protukandidate za naslov prvaka. Redom su padali Juventus, Mlan dva puta, Roma dva puta, Napoli…
Posebno je impresivna statistika od samo 18 primljenih golova u 33 utakmice što je najmanje od svih timova u ligama petice. Inzaghi je uspostavio sistem igre u kojem su ključnimehanizmi tima, a ne pojedinci koji igraju. Stvoren je moćan kolektiv igrača koji vjeruju treneru i koji se tako i ponašaju na terenu. Osim pomenutih velikana koje je Inter taktički na terenu u potpunosti nadigrao, i protiv uslovno rečeno manjih timova Inter je pokazao zrelost i rutinu, te je većinutih utakmica pobijeđivao bez puno drame, stresa i muke.
Pored trenerskih kvaliteta Simone Inzaghi se pokazao i kao izvrstan menadžer koji je fleksibilan i koji u datim oklonostima zna da procjeni stvari i odreaguje na pravi način. Na početku ove sezone ostao je bez tri izuzetno bitna igrača, Edina Džeke, Milana Skrinara, te golmana Andre Onane. Kao alternative Inzaghi na gol dovodi iskusnog švicarskog čuvara mreže Yanna Sommera, a u napad francuskog internacionalca Marcusa Thurama.
Mnogi su bili skeptični i prema takvim odlukama, smatrajući da navedeni igrači nisu adekvatne zamjene za gore navedene, ali Inzaghi je ponovo znao šta radi. Sommer vjerovatno ima sezonu života iza sebe, dok se Thuram sjajno uklopio u formaciju sa Lautarom Martinezom i postigao 12 golova uz 7 asistencija.
U Inzaghijevoj filozofiji sve polazi od zadnje linije. Igra sa tri halfa i dva vanjsksa bočna igrača na papiru djeluje kao defanzivno orijentisan tim. Međutim način igre kojeg Inzaghi preferira je nešto sasvim drugo. Za razliku od recimo Allegirja i njegovih 3-5-2 Inzaghi insistira na igri sa golmanom u polju, što faktički znači da jedan od vanjskih halfova nerijetko prelazi u veznu liniju praveći tako viška igrača. Također bočni igrači su u fazi napada postavljeni izrazito visoko, što omogućuje puno više riješenja u igri sa dva napadača. Generalno Inter igra ofanzivan nogomet, ali ne i dosadan. Inzaghi traži direktnu igru, bez puno zadržavanja lopte na svojoj polovini, sa pokretljivim veznim igračima.
U konačici Inzaghi je dokazao i sebi i drugima, da zna i da može. Grupa igrača koju trenira
predstavlja pravi tim, u kojem je međusobno povjerenje glavna pokretačka snaga. Prvi
„Scudetto“ je tu. Osvojen dominantno i sa impresivnom statistikom. Sljedeće sezone ulazi u
posljednju godinu ugovora, a sve oči bit će uprte u odbranu naslova prvaka, ali i još jedan
iskorak u Ligi šampiona. Trenerski poziv je takav. Svaka sezona je novo dokazivanje, ali prvi
put uvijek je najteže.
Uprkos svim osporavanjima, Simone Inzaghi je potvrdio trenresku klasu i došao do prvog naslova prvaka Italije u svojoj trenerskoj karijeri. Moderan trener, koji preferira za Italijane atipičan stil igre, nalazi se u najboljim trenerskim godinama, kada ima dovoljno iskustva, a ispred sebe dovoljno vremena da dohvati još veće visine
