Lopta

POD PREČKU: Gubi li igra utrku sa novcem?

Facebook

Utakmicom u Minhenu na Allianz Areni između minhenskog Bayerna i RB Leipziga počela je još jedna sezona u Bundesligi, a danas sa četiri susreta kreće i italijanska Seria A. Engeska Premier liga, La liga i Liga 1 krenuli su prošle sedmice, kao i većina evropskih liga te sada već možemo reći da još jedna sezona evropskog klupskog nogometa zvanično počela

Kao i svih ranijih godina, od kako je nogomet dobio značajne obrise ozbiljne industrije koja pravi sve više novca, ljeta uoči početka sezone bila su obilježena transferima i trošenjem ogromnih suma novca. Naravno kako to u svijetu i životu funkcioniše, na jednoj strani su bogati koji su više trošili ali i više generirali novca, dok na drugoj strani imamo primjere nekada velikih klubova koju su bankrotirali, koji su u finansijskim poteškoćama, te u nižim ligama nekako preživljavaju.

Bez obzira na prirodan jaz između bogatih i siromašnih koji je rezultat neravnomjerne razvijenosti različitih društva i država, pa samim time i nogometa u tim državama, Evropa kao kolijevka nogometne igre i njena krovna orgaizacija trudile su se da održavajući balans i pružajući donekele svima priliku da se takmiče uspijevala da ljubiteljima najvažnije sporedne stvari na svijetu ponudi neizvjesnost koja je navijaču jedna od primarnih stvari

Međutim mogućnost ogromne zarade, ali i sve veća popularnost nogometa, UEFU i FIFU kao glavne regulatore dovelu su u defanzivnu poziciju u odnosu na investitore i vlasnike klubova, te su stalnim popuštanjem pred istim klupski nogomet u Evropi doveli u poziciju gdje je danas samo nekoiko timova ima finansijsku konkurentonst a samim tim i rezultatsku jer je novac u uslovima tržišne ekonimje prvi preduslov za ozbiljan rezultat

Godinama unazad, najkvalitetnija, najatraktivnija, i najgledanija nogometna liga svijeta je Premier liga u Engleskoj. Zahvaljujući ogromnom novcu koji se vrti kroz marketing i TV prava, ali i ulazak stranih investorora u većinu  klubova liga je postala finansijski dominantna u odnosu na ostatak Evrope.

Kada pogledate vrijednost klubova u Evropi u zadnjih pet godina vidjet će te kako upravo klubovi iz Engleske iz godine u godinu finansijski značajno rastu u odnosu na ostale nekada konkurentne lige i klubove. Takav trend je doveo da danas uglavnom najveći transferi su oni engleskih klubova, faktički sve što vrijedi ide u Englesku, što se sve više odražava i na kvalitet pa i gledanost lige u odnosu na druge. Kada gledate utakmicu dva tima iz sredine tabele Premier lige i neki derbi recimo u Seriji A ili Bundesligi, razlika u kvaliteti i sadržaju same utakmice je ogromna. Premier liga je odavno po samoj organizaciji iznad drugih evropskih liga, ali ona sve više zbog finansijske dominacije postaje „nogometni NBA“. Svijet za sebe u koji od drugih uzima samo najbolje

I dok košarka to sebi može dopustiti jer je NBA zatvorena liga i organizacija koja nema ni približnu konkurenciju, nogomet nije u takvoj poziciji jer u Evropi imate mnoštvo država i klubova sa ogromnom tradicijom, navijačima, koji se teško mire sa monopolom makar on dolazio iz kolijevke nogometa.

Finasnisjki engleske klubove danas mogu još da prate Real Madrid i Barcelona u Španiji, PSG i Bayern u ostatku Evrope i tu se otprilike krug zatvara. Ostali uglavnom nisu konkurentni, pogotovo u tržišnoj utakmici za igrače. Danas prvak Italije uzima igrača kojeg prošle sezone četvrtoplasirani Manchester City u Engleskoj otpiše, slavni Milan dovodi Modrića pred penziju, dok najbolji mladi italijasnki igrači idu u Englesku. To je nekada bilo nezamisljivo. Uvijek ste imali bar 10 timova koji su mogli ravnopravno da konkurišu za osvajanje Lige šampiona, dok je danas realno to svedeno na nekoliko klubova.

Klubovi su prije par godina pokušali da naprave „Superligu“. Poluzatvoreni sistem takmičenja u kojem bi bogati odlučivali ko im se i pod kojim uslovima može pridružiti. UEFA je to spriječila, dijelom zbbog pritiska većine navijača svih klubova, pa i onih koji su trebali biti dio te lige, a puno više zbog potencijalnog gubitka značajnog dijela finansijskog kolača koji im trenutno pripada.

Zbog toga što je nogomet ipak samo igra i kao takav sa sobom uvijek nosi dozu nepredvidljivosti i neizvjesnosti, rezulatat na terenu nije uvijek refleksija finansijske moći klubova. Iznenađenja su još uvijek sastvani dio nogometa širom evropskih stadiona, a pogotovo u takmičenjima pod okriljem UEFE.

Ipak trend kojim klupski nogomet ide nije ono što navijače raduje. Lige su te koje stvaraju klubove i njihovu takmičarsku snagu, a veliki jaz među ligama kad tad će dovesti do toga da i evropska takmičenja i trofeji budu rezervisani samo za nekolicinu klubova. UEFA ima tzv finansijski „fair play“ koji ima ulogu da spriječi neograničeno trošenje novca klubova. Međutim s obzirom da je ova mjera vezana za procenat u odnosu na ukupan iznos prihoda koji klub ostvari (70% prihoda klub može potrošiti na transfere) te uz dodatnu klauzulu da u toku kalnedarske godine jedan klub može biti čak 60 miliona eura u minusu koji je naredne sezone dužan pokriti, jasno da ovaj princip nije se pokazao kao uspiješan. Naprotvi samo je otvorio veću mogućnost da oni koji imaju više, troše još više, bez da se ušlo u struktru ulaganja u klub, načine organizacije i poslovanja samog kluba, te visine godišnjih plata za igrače koje su zapravo i najveći trošak svakog kluba.

Da li je vrijeme da UEFA razmisli o uvođenju neke vrste “salry cap” ili neki drugi sličan oblik finansijskog okvira koji bi makar na nivou UEFE omogućio ravnomjernije plate igrača u najjačim ligama Evrope

Povezani Postovi