Trondhaim, Stavanger, Oslo, gradovi koje kada nabrajate osim što asociraju na Skandinaviju, jedna od prvih asocijacija je kalendar takmičenja u Svjetskom kupu nekog od zimskih sportova. Istina u ovim gradovima se tokom zimske sezone održavaju takmičenja svjetskog kupa u biatlonu, nordijskom trčanju, skijaškim skokovima, ali se već izvjesno vrijeme kako u ovim gradovima, tako i u ostatku Norveške igra sve bolji, atraktivniji i konkurentniji nogomet.
Skandinavija je nekako u većini indvidulanih, ali i kolektivnih sportova podjeljena po uspješnosti, pa ni nogomet nije izuzetak. Tako su recimo Danska i Švedska kroz historiju imale dosta više uspijeha igrajući najvažniju sporednu stvar na svijetu, dok su Norvežani, pa i Finci bili nekako pretplaćeni na zimske sportove, naročito nordijske. Naravno neki sportovi poput rukometa su podjednako popularni u čitavoj skandinaviji.
Nogomet u Norveškoj ima dugu tradiciju igranja. Činjenica da je Norveška bila učesnik Mundijala 1938. u Francuskoj dokaz je da se još tada na Skandinavskom poluostrvu igrao ozbiljan i konkurentan nogomet. Ipak, popularizacija zimskih sportova u Evropi dovela je većinu skandinavskih zemalja u poziciju dominacije u tim sportovima, iz jednostavnog razloga, a taj je da su imali daleko najbolje uslove tokom godine za treninge, adekvatnu klimu i infrastrukturu i jasno je bilo da su ti sportovi bili najmasovniji i najpopularniji među djecom i mladima. Nogomet je nekako bio sveden na povremene bljeskove koji nisu bili dovoljno upečatljivi da bi imali jači uticaj i veću popularnost.
Ipak kako je nogomet već 70-tih godina prošlog stoljeća postajao sve uticajniji i a njegovo širenje imalo globalniji karakter, izuzetak nije bio ini sjever Evrope. Uspijeh švedskih klubova 80-tih godina u UEFA takmičenjima, potakao je i ostale skandinavske zemlje na veća ulaganja i posvećenost u nogometu. Švedska je 1992 godine bila domaćin Evropskog prvenstva, na kojem je Danska senzacionalno osvojila naslov, a samo dvije godine kasnije na Mundijalu u SAD-u Švedska je osvojila treće mjesto. Istovremeno u Norveškoj se također tih godina stvarala jedna dobra i kvalitetna generacija igrača koja je stasala sredinom 90-tih, a na pomenutom Svjetskom prvenstvu 1994. Norveška je također bila jedan od 24 učesnika što je tada bio ogroman uspijeh.
Već na narednom Mundijalu u Francuskoj 1998. reprezentacija Norveške doživila je punu afirmaciju i predvođeni selektorom Egilom Olsenom, generacija igrača koju su predvodili Ronny Johnsen, Henning Berg, Erik Mykland, Tore Andre Flo, Ole Gunar Solsker i dr izborili su prolazak u osminu finala gdje ih je zaustavila Italija. Uspieh ima dodatnu težinu kada se zna da su Norvežani bili prvi u grupi sa Brazilom, Škotskom i Marokom, a jedna od priča tog prvenstva je njihova velika pobjeda nad Brazilom sa 2-1.
Samo dvije godine kasnije Norveška se pojavila i na završnici Evropskog prvenstva koje je igrano u Belgiji i Holandiji, ali nisu uspijeli proći grupu sa SR Jugoslavijom, Slovenijom i Španijom. Bio je to prvi i do sada jedini plasman Norveške na Euro. Tih godina kada je najpopularnije klupsko nogometno takmičenje na svijetu Uefina Liga prvaka doživljavala organizacionu renesansu, najtrofejniji norveški klub Rosnebrog iz Trondhaima bio je redovan učesnik grupne faze. Ipak nakon Eura 2000. norveški nogomet je lagano počeo da ide silaznom putanjom, iako su kroz kvalifikacije za velika takmičenja bili blizu. Generacija koju su predvodili John Carew, Steffen Iverssen, John Arne Rise, Morten Gamst Pedersen i dr bila je u dva navrata jako blizu plasmana ne Evropsko prvenstvo 2004. i 2008. godine. Interesantno, u oba navrata bili su u grupi sa Bosnom i Hercegovinom. U kvalfikacijama za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 2006. godine Norveška je ispala u baražu od Češke Republike, dok je za Mundijal u Južnoj Africi 2010, ostala bez baraža kao deveta (najlošija drugoplasirana selekcija).
Evropsko prvenstvo 2000. je i do danas posljednje veliko takmičenje na kojem je Norveška igrala, a Rosenborg iz sezone 2007/08 je posljednji i jedini norveški tim koji je igrao grupnu fazu Lige prvaka. Ne može se reći da su godine bez velikih takmičenja bile obilježene velik rezultatskim padom. Zbog nešto slabije pozicije na FIFA i UEFA ran listi Norveška je dosta puta nije bila ni miljenik sreće prilikom žrijeba. Zadnja dva Evropska prvenstva su propustili porazima u baražu od Mađarske i Srbije.
Ipak, kako i priliči hladnokrvnim i odgovornim skandinavcima period bez rezultata je iskorišten za analizu uzroka takvog stanja, a onda se pristupilo nečemu što mi ovdje decenijama očajnički zazivamo, a to je sistem. Norveška je kroz sve te godine ulagala u razvoj nogometne infrastrukture, u obuku domaćeg trenerskog kadra, izgrađeno je na desetine nogometnih akademija, a domaće prvenstvo je postepeno raslo isključivo sa domaćim igračima i trenerima kao nosiocima igre i procesa koji ih je doveo tamo gdje su danas.
Danas je Norveška jedna od najperspektivnijih evropskih nogometnih nacija bez imalo pretjerivanja. Predvođeni na klupi, upravo igračem iz generacije sa kraja 90-ti Stale Solbakkenom u kvalifikacijma za Svjetsko prvenstvo Norveška nakon pet utakmica na maksimalnom učinku, sa 15 bodova uz gol najbolju gol razliku u čitavim kvalifikacijama (24:3) ispred Italije, Izraela, Estonije i Moldavije, te su na dobrom putu da se nakon 27 godina plasiraju na Svjetsko prvenstvo.
Dakle Norveškoj se desio sistem, a sistem uvijek izbaci pojedince koji budu okidači i uzori drugima. Jedan čovjek je posebno iskočio iz plejade mladih norveških talenata i nakon njegovog ekspresnog proboja među zvijezde svjetskog nogometa, u Norveškoj više ništa nije bilo isto. Naravno radi se o Erlingu Haalandu, napadču Manchester Citya i uvjerljivo prvom strijelcu kvalifikacija za Mundijal sa 9 golova u pet utakmica. Dvadesetpetogodišnjak iz Brynea, koje je preko Moldea stigao u u Red Bull Salzburg, a zatim i Borussiu Dortmund, svojevrsna je lokomotiva mladim norveškim igračima kojih je danas sve više u vrhunskim evropskim klubovima.
Da je sistem taj koji stvara igrače i rezultat, a ne obrnuto, dokaz je i to da su u periodu od 2018 do 2024 kadetska i juniorska reprezentacija Norveške bile čak šest puta kombinovano među osam najboljih reprezentacija u svom uzrastu. Posljedica takvog pristupa je sve veća uspiješnost norveških klubova u Uefinim takmičenjima. Tako će ove sezone, prvi put još od 2008. godine Norveška imati predstavnika u Ligi šampiona. Bodo/Glimt koji je prošle sezone igrao polufinale Evropske lige, neće biti jedni predstavnik svoje zemlje u ligaškim Uefinim takmičenjima. Barnn iz Bergena će igrati Evropsku ligu, a malo je nedostajalo da Rossenborg i Viking naprave isti podvig. Uspijeh norveških klubova još je veći kada se zna da su njihovi timovi sastavljeni uglavnom od norveških igrača, predvođeni domaćim trenerima.
Ako je Erling Haaland pokrenuo lokomotivu punu talenta, onda je Arsenalova zvijezda Martin Odegaard samo potvrdio tezu u novoj nadolazećoj generaciji koja će zadiviti fudbalski svijet. Dvojac koji danas predvodi Norvešku na putu ostvarenja snova koji se u zemlji Irvasa čekaju dvije ipo decenije. Norveška danas izgleda zaista moćno i obećavajuće. Haaalnd i Odegaard pored sebe imaju plejadu nadolazećih zvijezda poput Nuse, Bobba, Schjeldrupa, koji uz već dokazane klase kao što su Reyerson, Ajer, Sorloth mogu napraviti svakoj selekciji ozbiljan problem. Tim koji ne samo može da nadmaši ranije generacije, već da norveški nogomet pozicioniraju u sami evropski vrh. Geografski su tu svakako, a pitanje je trenutka kada ćemo o ovoj selekciji govoriti kao što danas govorimo o Belgiji, Hrvatskoj, ili nekada Danskoj. Ne tako velikim zemljama, koje su pokazale da znaju kako doći među velike.
Ralph Waldo Emerson je rekao „Da biste vidjeli zvijezde potrebno je da padne dovoljno mraka“ Erling Haaland je trenutno najveća zvijezda norveškog nogometa i jedna od najvećih zvijezda svjetskog nogometa, ali i igrač kojeg će se zasigurno historija upamtiti kao čovjeka poslije kojeg u norveškom nogometu više ništa neće biti isto.
