Zavijesa na 30. ljetne Olimpijske igre polahko se spušta. Sama završnica tradicionalno donosi konačne obračune i raspodjelu medalja u loptaškim sportovima, te atletici, boksu, tekwandou i hrvanju.Kao i na većini igara posljednja dva desetljeća, borba za pobijednika u broju zlatnih medalja vodi se između Sjedinjenih Američkih Država i Kine. Tako će biti i na ovim igrama, a pretposljednji dan igara ove dvije države imaju jednak broj zlatnih medalja (po 33). Pored SAD-a i Kine, kada su u pitanju medalje očekivano su u vrhu domaćin Francuska, Velika Britanija, Australija, Japan, Južna Koreja, Njemačka, Nizozemska, Italija.
Kada su u pitanju susjedne zemlje i one nasatale raspadom nekadašnjem nam zajedničke države Hrvatska do sada ima 7, Srbija 5 medalja, dok je Slovenija na 2, kao i Kosovo. Bez medalja iz Pariza se vraćaju Crna Gora, Sjeverna Makedonija i naravno Bosna i Hercegovina.
Ukupno 86 zemlja osvojilo je medalje na ovim igrama 24 sata prije njihovog zvaničnog zatvaranja.
Bosna i Hercegovina je jedina država koja nakon raspada Jugoslavije i sticanja nezavisnosti nema niti jednu olimpijsku medalju kako na ljetnim tako i na zimskim.Da apsurd bude veći glavni grad naše zemlje, Sarajevo, prije 30 godina, bio je domaćin Zimskih olimpijskih igrara.
Još jedan podatak ostavlja bez teksta mnoge ljubitelje sporta ne samo kod nas, već i u regionu.
Bosna i Hercegovina je jedna od pet evropskih država koja nema olimpijsku medalju, a pored nas tu su još Albanija, Monako, Andora i Malta!?Do sada je Bosna i Hercegovina učestovala na 9 ljetnih i 8 zimskih olimpijada uključujući i ove igre u Parizu.
Evo i naših najboljih rezultata na tim igrama:
1992 Barcelona: Mirjana Horvat 8. mjesto – streljaštvo
2000. Sidnej: Nedžad Fazlija 6. mjesto – streljaštvo.
2021. Tokijo: Amel Tuka 6. mjesto – atletika (800m)
2021. Tokijo: Mesud Pezer 11. mjesto – atletika (bacanje kugle)
2021. Tokijo: Nedžad Husić 5. mjesto – tekwando
2024. Pariz: Larisa Cerić 7. mjesto – džudo
2024. Pariz: Lana Pudar 12. mjesto – plivanje
Sve ove godine od sticanja nezavisnosti oni koji vode računa (ili bi bar trebali) o bh sportu koristili su razne izgovore, za realno govreći sramne sportske rezultate za zemlju koja ima i tradiciju i dovoljno talenta da za 32 godine postojanja osvoji makar jednu olimpijsku medalju.
Olimpizam ovdje ima tradiciju, mnogi sportski klubovi iz BiH bili su među najboljima u Jugoslaviji, a Bosna i Hercegovina je u sastavu Jugoslavije imala svoje osvajače medalja, kako u ekipnim tako i u pojedinačnim sportovima.Njih ukupno 53 osvajalo je olimpijska odlučja pod zastavom SFRJ.
Rat, porušena sportska infrastruktura, nedostatak finansija, neriješeno finansiranje sporta, odlazak/otimanje sportista od susjeda i komšija, najčešće su korišteni izgovori za sve godine neuspijeha koje smo bacili u nepovrat.
Rat je stao prije 30 godina, a od tada do danas u ovu zemlju slilo se toliko novca što donacija, što novca kojeg smo sami generisali da smo komotno mogli organizovati još jednu olimpijadu!Svijet se brinuo više o nama, već mi sami Pa je tako u našu zemlju stigao EYOF 2019. godine kao jedno od najmasovnijih i najznačajnijih takmičenja za mlade sportiste, ali i mnoga takmičenja u pojedinačnim i kolektivnim sportovima, kako u omladinskim, tako i u seniorskom uzrastu.Malo, ili gotovo ništa od toga nismo iskoristili, makar da populariziramo te sportove, te sam olimpijski duh u školama među mladim naraštajima.
Jasno da razlog neuspijeha, ne leži u gore nabrojanim stvarima, koje svakako ne treba ignorisati, ali činjenica da smo u Barceloninl 1992. imali dvostruko više sportista već u Parizu govori da je problem puno dublji i da je u pitanju pristup institucija vrhunskom sportu koji za sve ove godine niti je ispravno tretiran, niti je prepoznata njegova važnost za promiciju zemlje.
Bosna i Hercegovina nikada nije strateški stala iza sporta i sportista, te su isti prepušteni uglavnom entuzijastima, trenerima, porodici i vlastitoj upornosti.Vrhunski rezultati na velikim takmičenjima mogu se prebrojati na prste jedne ruke, i plod su istrajnosti samih sportista koji su svoj talenat uspijeli da pretvore u rezultat vrijedan medalje na svjetskim i evropskim prvenstvima. Ipak, takvih sportista je premalo, da bi se mogla osvojiti olimpijska medalja Gotovo svake igre sav pritisak se sruči na jednog ili dvoje sportista na takmičenju u kojem se greške ne praštaju.Nerezonski je očekivati medalju kada na igre pošalješ pet sportista! Prosto je potreban kvantitet, da bi isplivao kvalitet. Uostalom, dovoljno je pogledati u susjedno dvorište, pa vidjeti koliko sportista šalju Hrvatska, Srbija ili Slovenija, te koliko je tu objektivno kandidata za medalju, a koliko ih zaista osvoje.Omjer je otprilike jedan prema tri. Odgovornost je na svima. Ne postojanje nikakvog krovnog plana i strategije.Čelni ljudi Olimpijskog komiteta teže se mijenjaju već političari, a rezultati govore sami za sebe i o njima i njihovom angažmanu sve ove godine.Sve se svodi na improvizaciju i incidentne primjere koji su rezultat mukotrpnog rada i odricanja samih sportista. Istina, kada neko od sportista napravi rezultat, institucije se uključe u finansiranje konkretno tog sportiste ili sportiskinje.Ali to nije put, niti je to sistemska briga sportu. Potrebno je da se stvori baza, a to su klubovi i sportski savezi, koji će sami da talenat pretvore u rezultat i stvaraju sportiste o kontinuitetu. Niti jedan cilj, nije moguć bez jasnih smjernica i putokaza. Ako krenete ka cilju bez da imate jasne putokaze šanse da dođete do istog su minimalne, ako neko i izbije na cilj, to je stvar slučajnosti a nikako rezultat planskog rada. Zato 33 godine lutamo. Od nade do razočarenja, čekajući da neko iz šume talenata uzme olimpijsku medalju koju će da slave najviše oni kojima tako osvojena medalja najmanje pripada.
ŠTA? KAKO? I KUDA DALJE?
Dakle stvar je sistema i pristupa u cijeliniNisu ni uslovi više toliki problem, iako za bazne sportove imamo jedan funkcionalan ateltski stadion i dva olimpijska bazena. Premalo za stvaranje olimpijaca. Ali postoje i drugi sportovi, koji u ovoj zemlji imaju svoju tradiciju, a za koje nisu potrebni specijalni infrastrukturni uslovi , koliko je potrebno omasovljenje, popularizacija, kvalitetan trenerski rad.
Boks, tekwando, streljaštvo, stolni tenis, sportovi koji imaju tradiciju u ovoj zemlji, i u kojima smo imali nosioce medalja sa Olimpijskih igara pod zastavom Jugoslavije. Prosto je nevjerovatno da u ovim sportovima nismo imali niti jednog predstavnika na ovim OI
Bosna i Hercegovina svake 4 godine učestvuje i na Mediteranskim igrama, koje mogu biti odličan filter, i test za stvaranje baze sportista koji mogu biti kandidati za OI, budući da se održavaju između ljetnih igara na polovini olimpijskog ciklusa.Međutim, ni to takmičenje ne koristimo na pravi način. Osvajači medalja budu vrlo brzo zaboravljeni prepušteni sami sebi, umjesto da Olimpijski komitet uz podršku države stane iza njih i od njih napravi kandidate za makar jednu medalju na olimpijadu.
Sljedeće ljetne Olimpijske igre su u Los Angelesu 2028. Valjda je 30 godina lutanja i neuspijeha dovoljno iskustvo da o narednim igrama svima kojima je stalo do sporta i sportista u ovoj zemlji krenemo već sad razmišljti, ali i planirati. Već sad je potrebno ciljano odrediti sportove, sportiste, i takmičenja koji će u naredne 4 godine da se spremaju, da bruse formu i grade samopouzdanje.
To je obaveza svih u sistemu. Od države, sportskih saveza i klubova, olimpijskog komiteta, pa do samih trenera i sportistaU Los Angelesu treba nam minimum 15 do 20 sportista, od kojih njih bar 5 ima šansu za medalju. Tada bismo objektivno imali čemu da se nadamo U suprotnom, od olimpijade će nam ostati samo duh, plamen na Koševu koji je prije 40 godina upalila Sandra Dubravčić, i Kubertenova parola, da je važno učestovati!
