Nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine kroz svojih 30 godina postojanja prošla je sve moguće i nemoguće turbulencije i prepreke i još uvijek je to selekcija koju prate apsurdi i presedani svojstveni nama
Jedan od najvećih problema našeg reprezentativnog nogometa jeste proces selekcije igrača, odnosno stvaranje baze iz koje bi prvo omladinske, a onda i A selekcija crpile igrače. Zapravo to bi trebala biti glavna uloga klubova i domaće lige, no realnost je takva da kada bi reprezentacija bila prinuđena da koristi samo domaću ligu kao bazu i kada bi za reprezentaciju igrali samo igrači koji su rođeni u BiH i ovdje se formirali kao nogometaši naš nacionalni tim bio bi pri samom evropskom dnu
Sa tog istog dna, krenuli smo još 1995. Bez ikakve baze, bez infrastrukture, bez reputacije, reprezentacija je bila naslonjena na igrače koji su nogometno stasali u nekadašnjoj SFRJ, u ligi koja je bila među boljima u Evropi, te smo zahvaljujući tradiciji i uspijehu naših klubova u toj ligi, neposredno nakon rata imali pristojan broj kvalitetnih igrača koji su već tada igrali po Evropi. Kodro, Glavaš, Bolić, Hibić, Salihamidžić, Baljić, Konjić, Mujčin, Musić, u tim prvim godinama reprezentacije bili su dobra okosnica kojoj je nedostajalo iskustva, bolji rejting, ali i samopouzdanje da napravi ozbiljniji rezultat. Već početkom 21. stoljeća naša reprezentacija je krenula da traži i u reprezentaciju uvodi igrače koji imaju naše porijeklo ili su rođeni ovdje, a koje je vihor rata kao mlade odveo u svijet u kojem su napravili zavidne karijere
Jedan od prvih igrača koji je na taj način debitovao za reprezentaciju bio je nekadašnji kapiten, a današnji selektor Sergej Barbarez. Liga je još bila u povojima, stadioni i tereni loši, rad sa omladinskim selekcijama još uvijek prilično amaterski, a uz sve to politika je u velikoj mjeri krojila razne spiskove. Ipak Barbarez nije ostao jedini primjer. Vrlo brzo u reprezentaciju su ušli Zlatan Bajramović, Tomislav Piplica, Zvijezdan Misimović, Ivica Grlić i dr
Reprezentacija je počela da pravi i bolje rezultate, a u dva navrata (2003. i 2005.) jedan meč, jedna pobjeda su nas dijelili od odlaska na veliko takmičenje. Istovremeno po Evropi se pojavljivalo sve više klinaca, mladih talenata koji su pokazivali želju da igraju za zemlju svog rođenja, ili rođenja svojih roditelja, a jedan dio njih je vrlo brzo selektiran u naše omladinske selekcije
I nije puno vremena trebalo proći da upravo ti igrači koji u Bosni i Hercegovini nikada nisu igrali, koji su nogometno odgojeni u drugim ligama postanu glavni igrači našeg nacionalnog tima. Miroslav Ćiro Blažević je stvorio, a Safet Sušić dodatno nadogradio, ispostavit će se našu najbolju generaciju u historiji koja je na svom vrhuncu uspijela da se plasira na Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014.
Okosnicu toga tima činili su upravo igrači koji su se razvijali negdje drugo. Spahić, Begović, Pjanić, Lulić, Bičakčić, Salihović, Ibišević, Kolašinac, Hajrović, Mujdža, uz već spomenutog Misimovića i Edina Džeku koji je zapravo samo izuzetak koji potvrđuje pravilo, doveli su našu zemlju na fudbalsku mapu svijeta. Taj plasman u Brazil trebao je biti okidač za nogometnu ekspanziju u samoj BiH. Jasno je bilo već tada da će toj generaciji doći kraj, te da je potrebno da počnemo proizvoditi igrače za sebe.
Međutim i Mundijal u Brazilu kao i Edin Džeko bili su samo incidenti u godinama agonije, čekanja, propadanja sporta čiji su temelji odavno poljuljani. Opterećeni interesima klubova, kroz uticaj politike, bez strategije, vizije, izgubili smo deceniju u kojoj nismo stvorili niti jednog ozbiljnog igrača za nivo Lige prvaka. Istovremeno od lige smo napravili cirkus. Omogućili klubovima da su igrači iz EU “domaći”, ligu skratili pod izgovorom kvaliteta, a zapravo se samo olakšalo kontrolisanje takmičenja iz jednog uskog kruga ljudi, a pri tome su mnoge nogometne sredine uništene i nemaju nikakav motiv da budu takmičarski nastrojeni
Na sve to, imamo jednu od najneregularnijih liga u svijetu, gdje je VAR doveden do apsurda, gdje se propozicije mijenjaju po potrebi na sedmičnom nivou. U takvom okruženju sve je manje djece koja su motivisana da se uopšte bave nogometom. Imamo i uspijehe klubova na evropskoj sceni. Treću sezonu za redom bh prvaka igra grupnu/ligašku fazu Konferencijske lige. Tome je naravno, da se ne lažemo, kumovao i sistem takmičenja UEFE, koji prvacima omogućava lakši put u grupnu fazu. Isto tako taj uspijeh je u najvećoj mjeri baziran na stranim igračima i onim iz susjedstva, gdje je jako malo bh igrača. Ono što ima i što vrijedi završi u najboljem slučaju u Turskoj, Poljskoj ili Hrvatskoj.
Sa druge strane reprezentacija nakon godina traženja i lutanja, promjene velikog broja selektora i objektivno jako slabih rezultata, čini se ponovo u situaciji da napravi neki veći iskorak
Kako? Pa rekli smo već u početku koliko je ovo zemlja apsurda. Kostur reprezentacije i danas čine djeca naših ljudi koji su silom prilika otišli iz Bosne još prije više od 30 godina, djeca koja su rođena i odrasla u drugim zemljama.
Novi val mladih talenata iz dijaspore počeo je sa Amarom Dedićem, a danas su tu uz njega Demirović, Gigović, Tahirović, Muharemović, Bajraktarević, Gazibegović, a najnovijia akvizicija, dečko rođen u Njemačkoj 2007. godine, Kerim Alajbegović trebao bi biti predvodnik jedne nove generacije “Zmajeva” koja puno obećava
Ima tu da budemo do kraja iskreni i momaka koji su igrali i stasavali u našim klubovima, ali nedovoljno da bismo se mogli samo na njih osloniti. Bez igrača iz dijaspore i bez njihove želje da igraju za našu reprezentaciju, naš ionako rezultatski siromašan nogomet bio bi još siromašniji.
Zvuči autodestruktivno, ali čini se da je demografski odliv ljudi koji nam se sticajem okolnosti desio, puno više donio, već što bi dobili da su ta djeca ostala ovdje i svoju nogometnu karijeru gradili u ovoj močvari i blatu pod pokroviteljstvom NSBiH
Još je veći apsurd da u krovnoj kući bh nogometa ne čine ništa na razvoju domaćeg nogometa, a istovremeno čine sve da što veći broj igrača iz dijaspore privole da igraju za BiH, neke od njih doslovno otimaju drugim reprezentacijama
Kerim Alajbegović je već jasno igrač za najveće domete, ali pored njega tu se pojavio još jedan broj igrača sa ozbiljnim potencijalom. Većina njih je stigla na okupljanje U-21 reprezentacije koju vodi Branislav Krunić.
Posebnu pažnju treba obratiti na napadača koji igra za juniore Schalke 04, Malik Tubić i koji je već na 10 golova u 9 utakmica, a vrlo vjerovatno Miron Muslić će ga uskoro priključiti prvom timu. Drugi igrač je Benjamin Džanović koji je jedan od najtalentovanijih mladih igrača u Njemačkoj i koji nastupa za juniore Eintrachta iz Frankfurta i prošao je kao i Tubić omladinske selekcije BiH
Tu su još i Amar Ibrišimović također iz Schalke, Ermin Kujović iz Kolna, Amil Siljevič golman koji brani za Frankfurt u timu sa Džanovićem
Pored njih postoji i jedan broj igrača koji još nisu odlučili da li će igrati za BiH, a koji već igraju seniorski nogomet i mogli bi, već sada, biti kandidati za A selekciju. Prije svih tu je napadač Wolfsburga Dženan Pejčinović koji nastupa za U-21 reprezentaciju Njemačke, Belmin Beganović napadač Šturma koji igra za U-21 Austriju, te Kenan Busuladžić veznjak Malmea
Dakle, uprkos svim problemima sa kojima živi naš domaći nogomet, budućnost reprezentacije se čini svijetla i obećavajuća. Ostaje pitanje do kada će našu reprezentativnu bazu činiti djeca rođena van BiH, koja je to generacijska granica ljudi koji će prestati da se identifikuju za Bosnom i Hercegovinom i da li uopšte postoji?
