Prijatelji kad je najteže
Prije 30 godina na olimpijskom stadionu Koševo (Asim Ferhatović Hase) nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine odigrala je svoju prvu utakmicu u Sarajevu. Bio je to prijateljski meč sa tadašnjim svjetskim viceprvacima, selekcijom Italije. Italija je tog juna 1996. potvrdila svoje prijateljstvo prema našoj zemlji, s obzirom da je nakon te utakmice, UEFA dozvolila da naš nacionalni tim i svoje kvalifikacijske utakmice kao domaćin može igrati na prostoru BiH.
Prije toga Bosna i Hercegovina je bila domaćin u Bologni selekciji Hrvatske u okviru kvalifikacija za SP 1998. u Francuskoj. Susret na Koševu završio je pobjedom naše reprezentacije 2:1.
Strijelci za tim Fuada Muzurovića bili su Hasan Salihamidžić i Elvir Bilić, a zanimljivo da je nogometni savez Italije nakon te utakmice razriješio dužnosti selektora “Azzura” Arriga SacchijaU utorak 31.3. Italija stoji kao posljednja prepreka reprezentaciji Bosne i Hercegovine na
putu odlaska na drugi Mundijal u svojoj historiji. Italija je do finala baraža stigla pobjedom nad Sjevernom Irskom sa 2-0, te na taj način zakazala duel sa “Zmajevima” čiji će ishod odrediti jednog od četiri preostala evropska putnika za Mundijal ovog ljeta.
-Novo vrijeme –
Bilo je teško zamisliti da će jedna od najvećih svjetskih nogometnih nacija biti u istoj poziciji kao i mi, pogotovo ako znamo da su “Azzuri” svoje posljednje Svjetsko prvenstvo igrali 2014. u Brazilu, kada je naš tim igrao svoje prvo i za sada jedino veliko takmičenje.
No, vremena se mijenjaju, sa sobom donose nove trendove, neke druge nogometne nacije sada su u rezultatskoj ekspanziji, dok neke pokušavaju naći put koji će ih vratiti tamo gdje po tradiciji i pripadaju. Razlozi, očite krize, reprezentativnog nogometa u Italiji nije moguće objasniti u par rečenica jednog novinskog članka. Puno je objektivnih, ali i subjektivnih faktora zbog kojih Italija danas nije konkurentna sa najvećim reprezentacijama svijeta.
U prvom redu, pad kvaliteta nogometa u Seriji A, kao bazi iz koje bi trebalo da se crpe najbolji igrači jedan je od ključnih razloga. Najboljim evropskim igračima Italija odavno nije prvi izbor. Njihovi najveći klubovi teško se nose sa finansijskom moći engleskih, pa i španskih klubova, a ulazak arapskog novca i klubova na evropsko tržište dodatno je oslabilo moć Intera Milana, Juventusa, Napolija, Rome…Primjera radi, najbolji strijelac Serie A iz prošle sezone, Mateo Retegui, dres Atalante, ljetos je zamjenio dresom Al Quadisha iz Saudijske Arabije u svojoj 26. godini života.
Pored toga, klubovi iz Italije su sve manje konkurentni u evropskim takmičenjima. Prošlogodišnji osvajač naslova Napoli, ove sezone u Ligi šampiona nije uspio da uđe ni među 24 tima najelitnijeg evropskog takmičenja, dok je Inter, koji je vjerovatno trenutno najkvalitetniji italijanski tim, šokantno ispao u šesnaestini finala od norveškog Bodo Glimta.
Nedostak rezultata i trofeja,trenerima ali ljudima koje vode klubove stvara dodatni pritisak, pa je tako sve manji prostor za mlade domače igrače, kojih ima, ali se veliki broj gubi u svojim počecima, te nerijetko svoj prostor traže van ItalijeNeodlazak Italije na dva prethodna Mundijala sa sobom nosi svojevrsni raritet. Naime između dva Svjetska prvenstva, onog u Rusiji 2018. i Kataru 2022. Italija je 2021. predvođena Robertom Mancinijem postala prvak Evrope.
Oba prethodna Svjetska prvenstva Italija je propustila upravo u dodatnim kvalifikacijama. Na putu za Rusiju u baražu im se ispriječila Švedska koja sa ukupnih 1-0 u dva susreta bila bolja, nakon što su prethodno “Azzuri” u grupi završili drugi iza Španije. Posljednje SP u Kataru, Italija je propustila nakon senzacionalnog poraza u baražu od Makedonije u Palermu.
Na posljednjem velikom takmičenju, Evropskom prvenstvu u Njemačkoj, Italija je zaustavljena u osmini finala od Švicarske Ipak, bez obzira na činjenicu da današnja Italija nije bauk i da su kvalitetom daleko od nekih ranijih generacija, to je i dalje jedna od najvećih nogometnih reprezentacija i uvijek su u stanju da sastave reprezentaciju koja u jednoj utakmici moze pobjediti svakoga. Reprezentacija koje zauzima 11. mjesto na FIFA rang listi, da velikom reputacijom i igračima koji igraju u vrhunskim klubovima još uvijek je favorit protiv velikog broja evropskih selekcija. Tradicionalno nepredvidiva reprezentacija, koja zna biti najopasnija kada ih svi otpišu.
Era “Rina” na klupi “Azzurra”
To je uostalom najbolje osjetila na svojoj koži Hrvatska, u posljednjem kolu grupne faze Eura 2024, kada su Italijani faktički u zadnjem napadu došli do izjednačenja i prolaska u osminu finala, a naše zapadne komšije poslali kući.Osim već pomenog duela iz 1996., sa Italijom smo igrali još pet puta.U kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo 2020. predvođeni sa klupe Robertom Prosinečkim u Torinu smo poraženi sa 2-1, a u Zenici je bilo 3-0 za Italijane. U okviru UEFA Lige nacija, 2020. godine, u Firenci smo igrali neriješeno 1-1, dok smo na Grbavici poraženi sa 2-0. U oba susreta selektor našeg nacionalnog tima bio je Duško Bajević. Posljednji susret dvije reprezentacije su odigrale u junu 2024. godine u Empoliju, u prijateljskoj utakmici Italija je slavila sa 1-0. Bila je to druga utakmica na klupi Sergeja Barbareza.Selektor današnje Italije je Gennaro Gattuso. Dugogodišnji standardni igrač jedne od najslavnijih generacija Milana, reprezentativac i osvajač Svjetskog prvenstva 2006 u Njemačkoj.
Svoju harizmu, prepoznatljiv pristup i beskompromisnu borbu iz igračkih dana prenio je na posao trenera, ali su za sada trenerski rezultati mnogo skromniji od igračkih postignuća. Njegove epizode na klupama su bile kratke i bez nekog posebnog traga. Posljednji angažman prije preuzimanja reprezentacije imao je u splitskom Hajduku, koji je također završen neslavno. Ipak, to izgleda nije predstavljalo prepreku čelnicima FIGC-a (italijanska fudbalska federacija) da popularnog “Rina” postave na poziciju selektora početkom septembra 2025., nakon što su smijenili Luciana Spallettija kojem poraz od Norveške u Oslu 3-0 nije oprošten.Gattuso je do sada Italiju vodio u 7 utakmica i upisao 6 pobjeda. Jedini poraz nanijela mu je Norveška (4-1) koja je na kraju sa maksimalnim učinkom u grupi ostavila Italiju bez direktnog plasmana na Mundijal. U 7 utakmica Italija je postigla 21 gol i primila 9. Dakle pod vodstvom Gatussa, “Azzuri” igraju prilično efikasno i napadački. Čini se da je Gatusso samo jedan u nizu primjera da je pozicija i uloga selektora u odnosu na onu koju ima glavni trener bitno drugačija, te da su motivacija, psihologija tima i selektiranje tima mnogo važniji od samog stila, sistema i taktike.Gattuso voli da mijenja sisteme, čak i tokom utakmice, ali u većiniom igra sa tri igrača u zadnjoj liniji i dva napadača.
To je negdje u i očekivano jer nastoji da igru prilagodi ključnim igračima u ekipi. Dva od tri stopera koja bi u Zenici trebali početi, Mancini i Bastoni godinama u Romi i Interu igraju upravo u toj formaciji, dok bi treći u zadnjoj liniji trebao biti lijevi bek Arsenala Ricardo Calafiori. Mozak ove Italije je Nicolo Barella, koji je uz Sandra Tonalija pokretač svih akcija. Barella u Interu također igra u formaciji 3-5-2, kao i Dimarco koji bi trebao zauzeti poziciju uz lijevu aut liniju, dok bi na desnoj strani trebao biti Politano. Ono što je možda nepoznanica za Barbareza i njegov stručni štab, jeste pozicija trećeg veznjaka, gdje bi mogli početi Locatelli ili Frattesi, te dvojac u napadu. Retegui bi trebao biti siguran, igrač koji je u Atalanti kod Gasperinija postigao 24 gola upravo u formaciji koju Gatusso forsira, dok je neizvjesno da li će drugi napadač biti Kean ili super talentovani Internov Francesco Pio Esposito? Ne treba zanemariti činjenicu da Italia na golu ima jednog od najboljih golmana današnjice Gianlugija Donnarummu.
Imaju Italijani i svojih problema i otkaza, nekoliko igrača koji bi bili važni za Gatussa u ovom baražu. Prije svih, nedostak je izostanak povrijeđenog kapitena Napolija Giovannija Di Lorenza koji može pokriti desnu stranu odbrane bez obzira na sistem i formaciju. U Zenici neće biti ni krilnih igrača,Federica Chiese i Gianluce Scamacce, te nedovoljno oporavljenog Udoggia.
Ipak uz sve dobre i loše strane obje sekcije, detalji bi mogli odlučiti pobjednika i putnika na Mundijal. Pogotovo jer se radi o jednoj utakmici, u kojoj se greške skupo plaćaju, a prilika za popravni gotovo da i nema. Italija dolazi sigurno silno motivisana, ali i pod većim pritiskom. Neodlazak na treće Svjetsko prvenstvo zaredom bilo bi ravno katastrofi. Italijanski navijači ne smiju ni da zamisli takav scenarij.
Mladost kao šansa
Sa druge strane naša reprezentacija je sastavljena od mladih, i nesto starijih igrača koji opet skupa nemaju puno iskustva niti odigranih utakmica u reprezentaciji, ako izuzmemo Džeku, Kolašinca, Demirovića idonekle Dedića. Naša mladost može biti i naša prednost i nedostatak. Prednosti zbog toga što ovi momci svjesni da je pred njima vrijeme mogu u utakmicu ući rasterećeno, ali opet zbog uloga i prilike koji imaju iskustvo u ovakvim utakmicama može imati ključnu ulogu.Sistem koji Italija igra, vjerovatno nam u dobroj mjeri i odgovara, imajući u vidu ono što Barbareza preferira, naročito u posljednjim utakmicama U utorak je pred nama sigurno 90 minuta teške borbe, za svaku loptu, za svaki pedalj Bilinog Polja, možda i dodanih pola sata, a nije isključeno da ponovo raspucavamo penale. Kako god, ova generacija igrača zajedno sa stručnim štabom ponovo je vratila vjeru u snove, vraćen je kult reprezentacije, i ponovo igramo veliku utakmicu sa velikim protivnikom Te 1996. Salihamidžić i Bolić su svojim golovima koštali posla Arigga Saccija, mogu li Barbarez, Džeko, Vasilj i ekipa isto prirediti Gennaru Gatussu znat ćemo u utorak večer
