Tim nije grupa najboljih pojedinaca ,već grupa ljudi koji međusobno najbolje funkcionišu”
Jedna je od mnogobrojnih izjava Duška Vojoševića, koji nas je napustio u srijedu 08.04.2026. godine. Košarkaški svijet nespreman je dočekao vijest o odlasku jednog od najvećih košarkaških trenera Evrope.
Vujošević se posljednjih godina borio sa dijabetesom, te problemom sa bubrezima zbog čega je bio podvrgnut i dijalizi zadnjih sedam godina, a prije nešto manje od mjesec dana njegovo zdravstveno stanje je pogoršano zbog čega je bio i smješten u bolnici gdje je i umro.
Rođen prije 67 godina u Podgorici, Vujošević je još kao klinac stigao u Beograd gdje se opredijelio za košarku u osnovnoj školi. Ipak, kako sam kaže, put do trenerskih uspijeha, svoj početak imao je u mladalačkom razočarenju, kada su treneri u omladinskim selekcijama Partizana, odlučili da nije dovoljno talentovan za juniorski tim. Svjestan svojih limita, ali odlučan da se u potpunosti preda košarci Vujošević je svoj trenerski put krenuo sa najniže moguće tačke .
Kao pomoćni trener pionira Partizana, gdje je vrlo brzo kao glavni terner postao pionirski prvak Srbije. Još u samom početku, popularni Dule, svojom posvećenošću, radom i trenerskim talentom skrenuo je pažnju na sebe, te nakon omladinskih titula u svim kategorijama vodeći Partizan, Crvenu Zvezdu, OKK Beograd, sa 27 godina postaje prvi trener seniorskog tima KK Partizan.
Već u drugoj sezoni na klupi “crno-belih” Vujošević osvaja titulu prvaka, u tada, najjačoj košarkaškoj ligi Evrope, sa sjajnom generacijom predvođenom Divcom, Paspaljem, Đorđevićem, Savovićem, Grbovićem, Koprivicom….
Nakon što je krenuo raspad Jugoslavije, Vujošević je kratko bio na klupi velikog rivala Crvene Zvezde, da bi 1992 u maju otišao u Italiju gdje je radio sve do kraja 90-tih kada se vratio u Beograd.
U sezoni 2000/01 povratkom u Partizan započela je jedna od najuspješnijih era jednog košarkaškog trenera na klupi nekog tima. U Partizanu je bio sve do 2015. godine, uz kratku epizodu 2011. u Moskvi kada je vodio CSKA. U tom periodu Vujošević je oborio sve rekorde i postao najtrofejniji trener u historiji Partizana.
Ukupno je osvojio 13 titula državnog prvaka, 7 naslova jadranske lige i 5 trofeja u nacionalnom Kupu. Pored toga, svih tih godina Partizan je igrao Euroligu i sa jednim od najmanjih budžeta prkosio najvećim timovima Evrope, za koje Pionir bio često neosvojiva tvrđava, a Beograd jedno od najtežih gostovanja. U sezoni, 2009/10, Partizan je senzacionalno stigao do završnog turnira Eurolige u Parizu, gdje je na jednu loptu u polufinalu poražen od Olympiacosa.
U svojoj trenerskoj karijeri Vujošević je bio i tri puta selektor u tri različite reprezentacije. Vidio je reprezentaciju Srbije i Crne Gore na Eurobasketu 2003. Nakon sticanja nezavisnosti Crne Gore bio je kratko selektor i savjetnik u stručnom štabu. Također u periodu 2018-2019 bio je selektor košarkaške reprezentacije BiH, u pred kvalifikacijama za Eurobasket. Imao je zadatak da napravi smjenu generacija i formira kostur tima za budućnost, što je i uspio, ali bolest koja je već tada uzela maha, spriječila ga je daljnjeg angažmana na klupi Zmajeva. Radio je još u Limogesu i Rumuniji.
Ono što je Vujoševića izdvajalo kroz sve te godine u Partizanu, jeste moć stvaranja igrača, i prilagodba timu koji je gotovo svake sezone bio primoran da iznova pravi. Mali budžet i okolnosti u kojima je radio do kraja su ogolili njegovo trenersko znanje, ali i liderstvo te autoritet bez kojih ne bi bilo ni uspijeha Partizana, ni svih tih igrača koje stvorio upravo dajući im šansu kao golobradim mladićima u koje je vjerovao, a oni su mu to vraćali igrom na terenu.
Nikola Peković, Kosta Perović, Novica Veličković, Uroš Tripković, Milenko Tepić, Vladimir Lučić, Bogdan Bogdanović, Nikola Milutinov, Vanja Marinković, Jan Vesely, Davis Bertrans, Joffre Lauvergne….. Duga je lista vrhunskih igrača koji su prošli kroz Partizan u Duletovoj eri i kroz njegov sistem rada, treninge i njemu svojstvenu metodologiju
Pored trenerskih kvaliteta, Vujošević je bio prepoznatljiv po svom očinskom odnosu prema igračima. Njegova filozofija je bila uvjerenje da je od mlade osobe prevashodno važno stvoriti dobrog čovjeka, kao preduslov za dobrog igrača. Vujošević je zavisno od njihovog uzrasta, igračima uvodio obaveznu literaturu, knjige ozbiljnih autora, koje su morali da čitaju u pripremnom periodu, podižući kako je govorio njihovu kreativnost, inspiraciju, a sve kako bi stvarao jake karaktere, igrače koji su u stanju da odluke donose brzo što je u košarci nerijetko nužnost.
Njegov karakter, principijelnost i autentičnost vrlo često su bili prepreka, da se uklopi u novu normalnost, prostora koji je nekada bio naša zajednička država. Odbijao je biti potčinjen prosjeku i ucjenama.
Njegov izbor da bude čovjek u vrijeme kada sportski uspjesi nisu uvijek i moralni koštala ga je u klubu koji mu je bio kako je sam priznao porodica.
“Ako je korov, bit će korov, ako su ruže procvjetat će”
Italijanska poslovica koju je svojevremeno citirao, postala je i simbolično njegov zaštitni znak, jer je upravo politički korov koji je isplivao na površinu srpskog društva koristeći ucjene i pritiske ponajviše uticao da se Vujošević skloni za pozicije trenera Partizana.
Ipak, Dule se nije privlačio. Ni najmanje. Godinama je javno iznosio svoje kritičke stavove prema režimu u Srbiji, ali i svim negativnim pojavama u društvu.
Njegovo uvjerenje bilo je da sport postoji da bi makar negde u svijetu pravda pobijedila, ali u svijetu i društvu u kojem je nepravda u temelju, teško je vjerovati u sportsku pravdu.
Ulaskom u klub ljudi bliskih vladajućem režimu, Partizan je polahko počeo da postaje finansijski konkurentan na evropskom nivou, a dolazak Željka Obradovića prije 4 godine značilo je da klub ima rekordan budžet u svojoj historiji. Sa budžetom su došli i skupi igrači, puna Arena iz sedmice u sedmicu, ali tim nikada nije imao tu prepoznatljivost, onu dušu koju je imao ranijih godina, a kojoj je poseban pečat davao upravo -general Dule-
Uprkos novcu i igračima sa visokom reputacijom, Partizan u posljednje tri sezone nakon povratka u Euroligu nije ispunio očekivanja navijača ali i uloženog novca, pri čemu je proizvodnja igrača potpuno u drugom planu, a sadašnji kapiten Vanja Marinković, posljednji je ozbiljan igrač koji je proizvod kluba, još iz ere Vujoševića.
Odlazak Duška Vojoševića predstavlja ogroman gubitak za košarku, ali i za društvo u cjelini. Bio je filozof, intelektualac među sportskim radnicima i trenerima.
Trener čija je klupa bila učionica, a utakmica filozofiska rasprava o igri i životu. Nije pristajao na kompromise, ni u sportu, ni u uvjerenjima. Od pravila je poštovao ona košarkaška, ali je u životu igrao po svojim. Njegove pobjede nisu bile samo rezultatske, već i moralne. Poraza se nije plašio, jedino što je odbijao je da izgubi sebe. U Zagrebu je na šest desetniki do kraja uzeo titulu Jadrana, a u Parizu ples lopte po obruču u sekundi mu je odnio finale Eurolige Ipak oni najvažniju ,životnu utakmicu je izgubio. Jer lopta ti nekad donese, a nekad odnese, ali život ne prašta U životu nemaš ni time-out, ni drugo poluvrijeme. Večeras u 20:30, pod svodovima beogradske Arene, Partizan i Žalgiris bit će akteri predstave u kojoj će velik trener, čovjek, ideja koja je hodala uz aut liniju, dobiti svoj posljednji aplauz
